Boginje
Prije četrdeset godina posljednja europska epidemija velikih boginja zahvatila je, barem protumjerama, i Hrvatsku. Premda poznata već tisućama godina, i tragova ostavljenih na staroegipatskim mumijama, variola vera je osobitom žestinom harala u XVII. i XVIII. stoljeću, postavši noćnom morom puka i značajnim demografskim, socijalnim i ekonomskim čimbenikom. Cjepivo protiv variole bilo je znano na Dalekom Istoku odavna, a Europa ga je otkrila potkraj XVIII. stoljeća. Sustavnim procjepljivanjem i intenzivnom kampanjom u drugoj polovini XX. stoljeća, postigla se eradikacija ove bolesti u čitavome svijetu: pa ipak, njena sjena povremeno se iskrada iz laboratorija, podsjećajući da je ne možemo posve otpisati.
OGLAS
Prije okruglo četrdeset godina prostor Jugoslavije, u čijem je sastavu tada bila i Hrvatska, zahvatila je panika (bitno veća nego aktualni strah od zapadnonilske groznice): u Srbiji su otkriveni slučajevi velikih boginja. Bila je to posljednja epidemija ove bolesti u Europi, koja je izbila iste godine kada se u SADu već prestalo protiv nje cijepiti (na jugoslavenskim prostorima bolest se bila pojavila posljednji put prije toga 1930. godine). Tijekom ožujka i travnja 1972. u tadašnjoj je Jugoslaviji umrlo (ovisno o izvoru) 35-40 osoba, a zaraženo ih je 170-184.1 Granice su zatvorene, javni skupovi zabranjeni, vojska je preuzela čuvanje objekata, cijepljeno je 18 milijuna ljudi. Prema jednom mišljenju, kraj epidemije proglašen je u svibnju na pritisak hrvatskih političara, kako bi se spasila turistička sezona.2
Britanski seoski liječnik Edward Jenner (1749-1823) zaslužan je za uvođenje cijepljenja protiv velikih boginja. Ovo je cijepljenje u Engleskoj postalo obveznim 1853., a u francuskoj vojsci 1876. godine Velike boginje su bolest čudna već po imenu. U hrvatskome ih se etimološki ne povezuje s bogom ili boginjom, već s njemačkim izrazom Pocken (donjonjem. Pocke = torba), odakle dolazi i engleski pox (protogerm. i = nateknuti, napuhati; staroengl. pocc = gnojanica; velike boginje se, paradoksalno, nazivaju small-pox, da bi se razlikovale od great-pox, kako je, poslije 1494., zvan sifilis). Latinsko ime bolesti je variola (kao deminutiv od varius = pjegav ili varus = čvor(ast); bubuljičav; ili grč. αίολος = lat. variegatus = šaren), talijansko vaiolo, francusko petit-vérol ili variole, španjolsko viruela, portugalsko variola ili bexigas, nizozemsko pokken, švedsko smittkoppor, оспа/ ospa na ruskom i poljskom, himlő na mađarskom, luluđi na romskom, ndui na svahiliju, ten‘nentō na japanskom. Kao što i na njemačkom postoji i drugi izraz za boginje – Blattern (od visokonjem. Blatter = mjehur), tako se i u hrvatskome rabi i naziv „kozice“ („crne“, po krvavom sadržaju vezikula), a na slovenskom koze: pučka je etimologija, naime, Pocken povezala s Bock (njem. jarac, kozlić).3 Boginje pogađaju i krave (engl. cow-pox; njem. Kuhblattern), majmune, ovce i druge životinje. Za razliku od „velikih“, male boginje/kozice su „dječje“, „vodene“, varičele (engl. chicken-pox; njem. Windpocken ili Spitzblattern). Variola veraVariola vera (za razliku od „varioloida“ kao blažeg oblika koji se znao vidjeti u cijepljenih) uzrokovana je Orthopoxvirusom koji se prenosi kapljicama sline, posteljinom i odjećom, i neliječena usmrćuje više od 30% zaraženih (u blažoj varijanti bolesti, koja se pojavila tek u XX. st., zvanoj variola minor ili alastrim, cotton-pox, milk-pox, white-pox, kubanski svrab itd., smrtnost je samo 1%). Glavni znak bolesti je osip koji iz makulo-papuloznog prelazi u vezikule (65-85% preživjelih razvit će trajne ožiljke). Premda je bolest bila znana prije barem 12.000 godina (tragovi su pronađeni i na mumiji Ramzesa V.), u Europu je, izgleda, domesena s juga, tek potkraj VI. stoljeća (da bi u Njemačku stigla u XV. st., a u Skandinaviju još kasnije).4 Doduše, sumnje postoje i na ranije epidemije: 160-ih naše ere, rimska se vojska vratila s pohoda na Srednji Istok s mogućim simptomima boginja, a zbog te je epidemije možda i Galen 166. pobjegao iz Rima. Za boginje su svakako znali Arapi, a ni velike ni male boginje vjerojatno nisu postojale na američkom tlu prije dolaska Europljana potkraj XV. st.: 1518./‘19. variola je posve istrijebila karipske Indijance, a, proširivši se na Meksiko i Peru, pripremila je Španjolcima teren za osvajanje. Guverner Massachusettsa John Winthrop piše 1634. godine da su domoroci „gotovo posve izginuli“ od boginja.5 Veliki gradovi – središta epidemijaU svakom slučaju, epidemija se u Europi najviše razbuktala u XVII. i XVIII. st., možda zbog koncentracije stanovništva u gradovima, koja pogoduje njenom širenju.6 U to vrijeme, boginje su glavni uzrok smrtnosti djece i 1/3 sljepoće odraslih, odnose oko 400.000 žrtava godišnje („kuga XVIII. stoljeća“), ali se već shvaća da bolest ima svoj predvidljivi periodicitet, a javljaju se i teorije zaraze, imunosti i različitih uzroka.7 Od boginja trpe osobito London, Pariz, Kopenhagen, Berlin i Madrid; Grenland je gotovo posve depopuliran; od nje umiru monarsi Austrije Josip I. Habsburg, Španjolske Ljudevit, Rusije Petar II., Švedske Ulrika i Francuske Ljudevit XV. Među kasnijim žrtvama je i poglavica Bik-Koji-Sjedi, dok su američki predsjednici George Washington i Abraham Lincoln bolest preživjeli. U XX stoljeću, s 300-500 milijuna umrlih od boginja, trajne tragove bolesti će na licu nositi i Josif Staljin, kao uspomenu na zarazu u dobi od sedam godina. Posljednje epidemije javit će se 1910. u Brazilu, 1927. u Velikoj Britaniji, 1947. u New Yorku, 1960. u Moskvi itd.8 U razdoblju između 1961. i 1970., virus variole je 28 puta unesen na europsko tlo, najčešće zrakoplovom iz Azije, a najveća je epidemija pogodila 1963. Poljsku, s 99 slučajeva zaraze.9 Najjača epidemija u XX. st. u globalnim razmjerima, pak, izbila je 1974. u Indiji. Cjepivo protiv boginjaBorba protiv boginja – barem uspješna – znatno je mlađa. Još u srednjemu vijeku su Kinezi, doduše, prakticirali inokulaciju tekućine iz mjehura (dakle, malu količinu oslabjelog uzročnika; tzv. variolacija), ali je Zapad za nju doznao tek početkom XVIII. st., zahvaljujući napisima liječnika E. Timonija i žene britanskog veleposlanika u Carigradu Montagua, koja je cjepivo iskušala na vlastitoj djeci.10 Osamdesetak godina kasnije, britanski seoski liječnik Edward Jenner (1749.–1823.) primjećuje da mljekarice koje su se zarazile kravljim boginjama ne obolijevaju od variole. Jenner uvodi 1796. uspješnu inokulaciju uzročnika kravljih boginja (tzv. vakcinacija, od lat. vacca = krava), a dvije godine kasnije rezultate svog istraživanja objavljuje i u knjizi. Nakon što je John Simon dokazao nužnost cijepljenja, ono u Engleskoj postaje 1853. obveznim, kao i u francuskoj vojsci 1876. (nakon pogubne epidemije u ratu 1870./’71.), a 1887. su djeca već morala imati uvjerenje o cijepljenju da bi mogla biti upisana u školu.11 Hrvatska iskustvaZanimljivo je da su naši liječnici prednjačili u suzbijanju variole: kirurg Zagrebačke županije Karl Hadvig još je 1791. u Jastrebarskom proveo cijepljenje (u Zadru navartak, u Zagrebu czeplenya, u Rijeci navlačenje kravokozica), a prvu raspravu o suzbijanju variole u Hrvatskoj objavio je 1801. godine Zadranin Konstantin Mudiano. U Bjelovaru je, pak, 1890. dr. Schlick prvi u nas otpočeo proizvodnju cjepiva protiv variole.12 U Istri se s cijepljenjem počelo u vrijeme francuske uprave, osobito zahvaljujući dr. Luigiju Saccu (samo 1808. je cijepljeno 8000 ljudi).13 To je, doduše, i vrijeme epidemija – u Brtonigli 1807. godine, Rovinju 1812., a jedan se slučaj pojavio i u vojnoj bolnici u Vodnjanu 1813. godine. Kasnije će u nas epidemije biti zabilježene i u Medulinu i Ližnjanu 1839., u Puli 1872. i 1882., u Šibeniku 1887. godine.14 Globalna borba protiv bolestiU drugoj polovini XX. st., međutim, svijet je objavio varioli rat: Skupština WHO-a, na inicijativu SSSR-a, pokreće 1958. program globalnog iskorjenjivanja variole. Na čelo programa sredinom 1960-ih doći će američki epidemiolog Donald Ainslie Henderson (1928.), koji će 1972. biti poslan i u Jugoslaviju (kao i Austrijanac Reinhardt Lindner). U svijetu se tijekom kampanje procjepljuje oko 80% djece, a kolaju i plakati koji nude 1000 dolara nagrade onome tko dojavi o aktivnom slučaju zaraze. Posljednje žarište variole iskorijenjeno je listopada 1977. u Somaliji, zahvaljujući, među ostalima, i hrvatskom liječniku Dragi Mađariću, pa je variola, prema proglasu iz 1980., postala prvom eradiciranom bolešću u svijetu (druga, stočna kuga ili rinderpest, proglašena je iskorijenjenom 2011. godine). Opasnost od variole, međutim, nije posve eliminirana: o boginjama kao biološkom oružju, koje bi se koristilo preko zaraženih pokrivača, razmišljali su još Englezi u ratu 1754.-1763. protiv Francuza i njihovih indijanskih saveznika, a 1970-ih u sovjetskom Aralsku, 1978. u Birminghamu15 i 1991. u Londonu zaraženi su pojedinci kada je virus izmakao kontroli laboratorija u kojemu je uzgajan. Priču bi o varioli, stoga, možda ipak bilo preuranjeno odložiti na policu zaborava. 1 Bura N. Bez autopsije: četiri decenije od epidemije velikih boginja. National Geographic – Srbija. br. 65 (ožujak 2012):102-9. |
OGLASI
