MEDIX, God. 22 Br. 121/122  •  Recenzija HR ENG

Ljiljana Kerepčić Ratkaj:
„Alzheimer u mojem domu – obiteljske istinite priče“

Marina Kovač


Izdavač: Hrvatski liječnički zbor, Hrvatsko društvo za Alzheimerovu bolest i psihijatriju starije životne dobi, Zagreb
Godina izdanja: 2016.
Format: 165 x 235 mm; uvez: tvrdi
Opseg: 192 stranica

 

Ljiljana Kerepčić Ratkaj, intelektualka, slikarica i pjesnikinja, njegovateljica i volonterka, u svojoj je knjizi „Alzheimer u mojem domu – obiteljske istinite priče“ opisala obiteljsku i životnu priču, ali i objedinila priče osoba i obitelji koje je upoznala tijekom volonterskog rada u Hrvatskoj udruzi za Alzheimerovu bolest. Knjiga je izašla u nakladi Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za Alzheimerovu bolest i psihijatriju starije životne dobi, a poduprla ju je Hrvatska Alzheimer alijansa. Urednik knjige prof. dr. sc. Ninoslav Mimica napisao je predgovor i pogovor, u kojima je naglasio posebnost knjige i vrijednost literature koja opisuje bolest iznutra. Knjiga ima i Dodatak u kojemu su preneseni neki stručni tekstovi o Alzheimerovoj bolesti i drugim demencijama, uz ostalo, uz odobrenje uredništva, dva stručna pregledna članka o Alzheimerovoj bolesti i osvrt o radu Alzheimer alijanse iz „Medixa“.

Knjiga je bogato ilustrirana tematskim slikama autorice i obogaćena njezinom poezijom. Autorica s puno ljubavi i emocija svjedoči osobna iskustva supruge i njegovateljice, vjerno i emotivno opisuje promjene, tjelesne i psihičke, koje je Alzheimerova bolest postupno ostavljala na njezinog supruga Ivana, ali i brojne dvojbe koje su se nametale tijekom višegodišnje, svakodnevne brige o oboljelom suprugu. Kao osoba istančanog umjetničkog izričaja gđa Ljiljana opisuje da je Alzheimerova bolest „zarobila njegove misli i dušu, slomila mu tijelo“, a oboljele naziva „ranjenim pticama“. Znala je da suprugova bolest i „odlazak“ trebaju biti jednako dostojanstveni kao i njegov cijeli život i sve je podredila tome.

A Ivan Kerepčić zaslužuje da i na ovome mjestu ponovimo tko je bio i čime nas je zadužio. Kad je kao skromni slavonski gimnazijalac sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća započinjao studij medicine nije niti slutio da će njegov profesionalni, ali i životni put biti vezan uz Moslavinu i bolnicu u Popovači. Topla slavonska duša, ljubitelj sela, prirode i ljudi, pjesnik i romantičar, od prvog je dana zavolio Popovaču. Neuropsihijatrijska bolnica „Dr. Ivan Barbot“ smještena u dvorcima grofova Erdödyja, u podnožju obronaka Moslavačke gore, bila je više od 40 godina mjesto gdje je predan poslu i znanosti liječio ljudske duše. Sudbina je htjela da ta bolnica bude i mjesto gdje je završio svoj životni put.

Posao specijaliste neuropsihijatra bio je pravi odabir za njegovu plemenitu i osjećajnu dušu. Bio je primarijus, znanstveni suradnik, doktor medicinskih znanosti, ravnatelj bolnice. Ali prije svega čovjek sa srcem, vrlinama i manama, odan obitelji, prijateljima i pacijentima. Život donosi i lijepe i manje lijepe trenutke, ali susret s Ljiljanom, Lili kako ju je od milja zvao, spojio je dvije srodne duše, u ljubavi, skladu i razumijevanju. Kako u zdravlju, tako i u bolesti. Do samoga kraja.

Puno sam u to vrijeme kontaktirala i razgovarala s gđom Ljiljanom. Vrijeme je prolazilo, Ivan je bio sve slabiji, a ona nije posustajala, već je i dalje s jednakom snagom i ljubavlju bila pokraj njega. A kad joj je bilo najteže, svoje je osjećaje pretočila u zbirku pjesama „Pjesme ljubavi za Ivana“. Dostojanstveno i tiho odlazio je Ivan, u Bolnici Popovača, kojoj je posvetio svoj život. Uz njega je svakodnevno bila njegova Lili, ali i mi, njegovi učenici i kolege, koje je učio, odgajao i usmjeravao uvijek smiren, kao pravi pedagog, s bolničkim osobljem koje ga je s puno ljubavi njegovalo.

Vjerujem da će knjiga, pisana jednostavnim i prihvatljivim rječnikom, ali puna poruka ljubavi i dragocjenih savjeta, naći svoj put do srca onih koji će je čitati, neki iz stvarne potrebe jer je bolest ušla i u njihovu obitelj, drugi iz profesionalne ili ljudske znatiželje, treći će u njoj prepoznati sudbinu svojih dragih koji više nisu tu. I javit će se dvojba: jesmo li mogli ili možemo li učiniti više? Pojedinci, obitelji, ustanove, cijelo društvo! A upravo je to bila namjera autorice: potaknuti sve na razmišljanje i aktivnosti da oboljeli od Alzheimerove bolesti dobiju adekvatne lijekove, liječenje, njegu, dostojanstvo i njihova prava.

I na kraju: zahvala autorici za sve što je pružila svom i našem Ivanu. Hvala za knjigu punu emocija, iskustava i istine o Alzheimerovoj bolesti. Hvala Vam draga Ljiljana za napor da zajedno upozorimo kako oboljeli od Alzheimera zaslužuju svu našu brigu, dostojanstven život i dostojanstvo u bolesti do samog kraja. Hvala za Vašu potporu obiteljima oboljelih, ali i nama, zdravstvenim profesionalcima, da nikad ne zaboravimo kako smo samo ljudi koji imaju misiju pomagati i čija pažnja, lijepa riječ i podrška često znače više od lijekova i skupe medicine.